Nina Janković Dičić rođena je u Šapcu 1988. godine gde je završila osnovnu i srednju školu. Prošla je put od umetničke radionice, preko školice glume sve do Fakulteta dramskih umetnosti, na kojem je diplomirala u klasi profesora Dragana Petrovića Peleta. Prvu ulogu imala je u predstavi “Prljave ruke” u Ateljeu 212 a široj javnosti je postala poznata nakon uloge Valerije u filmu “Montevideo – Bog te video”. Za nju gluma predstavlja oslobađanje i beg od stvarnosti.
Tvoj otac je u Šabcu držao dramsku radionicu čiji si bila član. Jesi li već tada znala da ćeš se baviti glumom ili si se samo igrala?
Pre bih rekla da sam se samo igrala. Od četvrtog razreda osnovne škole sam išla na takmičenja iz recitovanja. To me je pokretalo i zbog toga sam i krenula u školicu glume kod tate. Prijala mi je scena i osećaj na njoj ali mi tata nikada nije davao neke glavne uloge. Vremenom sam shvatila da želim da se bavim glumom ali mi je delovalo nemoguće upisati Fakultet dramskih umetnosti i biti glumac. Nisam želela previše da sanjam da se ne bih mnogo ni razočarala.
Jesu li te najbliži podržavali ili ne, jer, narodski rečeno – nema leba od umetnosti?
Jesu, i porodica i prijatelji. Nikada nisam imala nekoga da me sputava ili da je bio protiv, što mi je mnogo značilo. Oni su oduvek znali da ću se baviti nečim što ima veze sa scenom jer su videli koliko je volim i koliko uživam kada sam na njoj.
Na kastingu za “Montevideo” si od početka probala lik Valerije. Jesi li predosećala da ćeš dobiti tu ulogu?
Nisam ni slutila sve do poslednjeg trenutka, ali se jesam nadala. Nisam znala koliko je to veliki projekat dok nismo sve snimili. Verovali smo da je to veliko, bilo nam je sjajno u toku snimanja. Rad sa Draganom Bjelogrlićem je fenomenalan, mnogo toga sam naučila. Još sam bila student i nisam ni znala kako se snimaju filmovi. Sve mi je izgledalo kao Hollywood.
Osećaš li sada veću odgovornost kada radiš jer ne treba da se dokažeš već možda čak i da nadmašiš sebe?
Najveći izazov posle Valerije, pred kamerama, je uloga Inge u seriji koja tek treba da se emituje. Zadovoljna sam kako sam uradila, ali na publici je da oceni. Uvek se trudim da budem sve bolja i bolja i nadam se da gledaoci umeju to da prepoznaju.
Dosta igraš i sa svojim kolegama sa klase. Da li ti je teže ili lakše da igraš sa njima s obzirom na to da se privatno družite?
Naravno da je to uvek lakše. Kao i svi ljudi, ni mi nismo uvek raspoloženi, a onda ni za probu ni za predstavu. Ako te neko poznaje, trudiće se da ti pomogne da ti bude lakše. Kada znaš da nekome nije dan zbog nekih privatnih stvari, nećeš ponekad i grubu reč ili oštriju kritiku primiti k srcu. Mnogo znači međusobno razumevanje i srećna sam kada radim sa svojim klasićima.
U građenju kojeg lika si najviše uživala i da li je neki tebe promenio?
Što se tiče pozorišta, u predstavi “Leptiri su slobodni”, uloga Džil. Ta predstava se više ne igra ali bi trebalo uskoro ponovo da krene. Takođe, Ana Karenjina. Tu sam imala specifičan proces, složen je lik u pitanju ali sam zaista uživala. Što se tiče filma, to je Valerija jer je bio najduži proces pa sam najviše imala prostora. A sada u seriji “Vere i zavere”, lik Inge, govorila sam na nemačkom i imala sam scene gde jašem konja. A nešto ne dozvoljavam da me menjaju likovi.
Zašto si odbijala neke uloge?
Najčešće me odbije energija ljudi i način na koji neko pristupa i onda vidim da ne mogu da radim u takvoj sredini. Kao i ako reditelj ne može da mi objasni zbog čega nešto treba da uradim, ako mi ne argumentuje to. Energija, pristup, scenario, način, sve to čini sklop koji gledam kada odlučijem da li ću se pridružiti nekom projektu.
Imaš malo iskustva i sa stranom produkcijom. Koliko se njihov pristup razlikuje od našeg?
Zapravo ne mnogo, osim što imaju više finansijskih sredstava nego mi. Budžetom koji imaju za par scena mi možemo da snimimo ceo film. Tako da suštinski nema neke preterane razlike. Daleko smo mi još od njih ali se nadam se da će se uskoro situacija promeniti.
Da li je zahtevnije spremati filmsku ili pozorišnu ulogu?
Sve na svoji način. Filmsku zato što, iako možeš više puta da ponavljaš, vraćaš, grešiš, da menjaš ali nemaš probe kao u pozorištu. Kod nas nemaš priliku da mnogo ranije znaš da će se snimati neki film ili serija. Bilo bi mi mnogo lakše da sam za seriju “Vere i zavere” znala ranije pa da ranije i krenem na časove nemačkog. Snimali smo po ceo dan pa sam uveče išla na časove, što je nekada zaista bilo iscrpljujuće. U pozorištu svi radimo jedni za druge, svi se pomažemo a u filmu si osuđen na sebe, reditelja i glavnog partnera, a nekada i sam snimaš, zavisi kakve su scene. Ali u požorištu imaš manje prostora za grešku.
Gledaš li filmove u kojima igraš i koliko si kritična prema svom radu?
Volim da pogledam i film i seriju koje sam snimala i baš sam kritična, pogotovo kada gledam prvi put. Tada ne gledam realno, nekada to bude i kroz prste i sa mnogo nervoze a kasnije bude lakše i opuštenije. Mislim da treba gledati jer se i na taj način uči.
Davala si glas crtanim junacima. Koliko se ta gluma razlikuje od scenske?
To je preslatko iskustvo i jako zabavno. Nije ni to lako, moraš dosta da se prilagođavaš, da okrećeš reči da bi se uklopilo sa tim kako određeni lik otvara usta, da ubrzaš, da skratiš nešto. Više se fokusiraš na govor i boju glasa nego inače.
Ideš li u pozorište kao gledalac i možeš li da se izoluješ da ne gledaš svaki detalj sa profesionalne strane?
Trudim se da se opustim i da uživam. Mada, to dosta zavisi i od predstave. Ako je loša, onda gledam sve detalje i nekako sam osuđena da vidim mane. Ako je dobra, onda sam potpuno u njoj i ne dam da me ništa poremeti.
Prilikom rada na predstavi “Ana Karenjina” imala si pomoć psihijatra. Koliko ti je to značilo da bi približila sebi a i publici taj njen složen lik?
Mnogo mi je to pomoglo. Mislim da bi takva pomoć mogla da se primenjuje i inače za neke teže likove sa kojima nemamo priliku da se susretnemo u realnom životu. Psihijatar je prisustvovao našim probama a uglavnom sam ja najviše razgovorala sa njim. Ako u svom okruženju nemaš osobu sa tako nekih psihičkim poremećajem, ne možeš da znaš šta je njoj u glavi.
Sa putujućim pozorištem Teatar Vihor igrate u raznim mestima u Srbiji. Da li se razlikuje reakcija publike u zavisnosti od sredine u kojoj nastupate?
Razlikuju se, ali na kraju, ako je predstava dobra, svi reaguju isto. Najvažnije je da na početku opustimo publiku i pridobijemo njihovu pažnju. Uglavnom publika iz manjih gradova nekako više voli kada dođe neka predstava i bolje reaguju, a rekla bih da više i uživaju. Verovatno je to zbog toga što nemaju stalno mogućnost da idu u pozorište.
Šta je za tebe gluma?
Oslobađanje. Kakav god da dođeš na probu, snimanje ili predstavu, kada igraš, oslobodiš se od svega toga jer to više nekako nisi ti, već si u ulozi drugog lika koji ima neke druge probleme i oslobođen si svojih.
Note: There is a rating embedded within this post, please visit this post to rate it.
The post Nina Janković – Gluma je oslobađanje appeared first on Časopis InterFON - studentski časopis.